5 uzroka povrjeđivanja djece u sportu

Prema Gray Cooku, postoji nekoliko dominantnih uzroka povrjeđivanja. Među najčešće spadaju:

Izvor: pfhsc.ba
Foto: Ilustracija

1. Prethodne povrede

Prethodne povrede su uzrok koji je, vrlo vjerovatno, samo indirektni uzrok nove povrede. Naime, mnogo je vjerovatnije da se, nakon što je povreda sa medicinskog stajališta sanirana (u smislu da nema više bolova i uspostavljena je funkcija povrijeđenog dijela tijela), iz niza razloga (strah od ponovnog povrjeđivanja ili nesvjesno izbjegavanje normalnog pokreta kao npr. dribling u lijevu ili desnu stranu), sportista usvaja nove obrasce kretanja, koji odstupaju od normalnih, “čuvajući” se tako od nove povrede. Međutim, takvi disfunkcionalni obrasci kretanja dovode do loše biomehanike pokreta, što u konačnici dovodi do toga da određene grupe mišića, tj. dijelovi tijela, rade više, a drugi manje, čime se rizik od nove povrede značajno povećava.

2. Asimetrije

Asimetrije, koje se mogu odnositi na razlike u stabilnosti, mobilnosti ili snazi pojedinih dijelova tijela (lijeva – desna strana; prednja – zadnja strana; agonisti – antagonisti), dovode do toga da sportista kompenzira slabost jedne strane tako što dodatno opterećuje drugu stranu, ili tako što u pokret uključuje određene mišićne skupine ili dijelove tijela koje prema biomehanici takvog pokreta imaju minimalnu ili nemaju nikakvu ulogu. Sportisti, a naročito vrhunski sportisti, imaju takve sposobnosti da vrlo dobro i vrlo vješto (brzo se kreću, imaju dobru koordinaciju, itd) kompenziraju i/ili supstituiraju svoje disfunkcionalnosti i asimetrije. Dakle, oni igraju nogomet, košarku, rukomet, odbojku na vrhunskom nivou, ili su uspješni atletičari, plivači, karatisti, bokseri itd, ali se zbog kompenzacijskih i supstuticijskih pokreta značajno više umaraju i gube na efikasnosti. Drugim riječima, koliko god da su dobri u svom sportu, ukoliko bi se riješili asimetrija i disfunkcionalnosti, te kompenzacijske i supstitucijske pokrete sveli na minimum, oni bi bili brži, jači, eksplozivniji, agilniji i mogli bi vrhunske rezultate ostvarivati u dužem vremenskom periodu.

3. Motorna kontrola

Motorna kontrola nije ništa drugo nego sinonim za stabilnost. Nerijetko se pojam „stabilnost“ mijenja sa pojmom “snaga”. Međutim, dok snaga predstavlja sposobnost proizvodnje sile da bi se inicirao ili izveo određeni pokret, stabilnost predstavlja sposobnost proizvodnje sile da bi se umanjio ili spriječio određeni pokret. Stabilnost zahtijeva odgovarajući tajming, kordinaciju i sposobnost motorne kontrole mišića koji u tijelu djeluju kao stabilizatori. Ukoliko sportista ima optimalnu mobilnost, jedini razlog za njegovo “loše” kretanje (koje će biti zasnovano na kompenzacijama i supstitucijama) je neadekvatna stabilizacija. Stabilizacija se može, i treba, unaprijediti ukoliko želimo prevenirati povrede koje nastaju kao rezultat neadekvatne stabilizacije.

4. BMI (Body Mass Index)

BMI je varijabla koja može biti povezana sa činjenicom da je teže/veće stvari teže kontrolirati u pokretu, bilo zbog nedostatka mobilnosti, ili stabilnosti.

5. Glupost/ nepažnja

Nepažnja je varijabla koju je gotovo nemoguće kontrolisati. U ovaj uzrok mogu spadati naizgled bezazlene situacije, koje u profesionalnom sportu mogu dovesti do propuštanja treninga, naročito u pripremnom dijelu, ali i u takmičarskom periodu, kao što su žuljevi zbog pogrešno obučenih čarapa, pogrešno odrezani nokti, sve druge povrede koje su rezultat nepažnje.

Zanimljivo je da, u određenom broju NBA ekipa, pripremni dio sezone počinje 20-minutnim predavanjem o tome kako se oblače čarape. Razlog za uvođenje ove prakse je konstatacija da jedan NBA tim ne može sebi priuštiti da igrač, zbog žuljeva uzrokovanih nemarnim oblačenjem čarapa, propusti treninge ili utakmice ili da treninge ili utakmice igra na nivou koji nije maksimalan.

Na kraju, ako se vaše dijete bavi sportom trebate se zapitati:

    1. Da li je ranija povreda možda dovela do nekih disfunkcija i kompenzacija, zbog čega bi neka nova povreda mogla da se “desi”?
    2. Da li se dijete optimalno razvija i da li ima simetrične kretne obrasce? Umara li se previše zbog toga? Oporavlja li se kako treba?
    3. Da li dijete ima kvalitetnu motornu kontrolu (statičku i dinamičku), ili kičmeni stub trpi zbog nemogućnost kontrole pokreta?
    4. Posjeduje li dijete dovoljno snage da vlada svojim tijelom u razvoju? Najčešće čujemo da je dijete “naglo izraslo”. Nije problem u “izrastanju”, dijete i treba da raste i izrasta, nego u tome što centralni nervni i mišićno-koštani sistem, kroz adekvatan trening, nisu pripremljeni za promjene u kretanju koje nastaju rastom i izrastanjem.

(FudbalTalent.com/pfhsc.ba)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *