MIRALEM PJANIĆ: Kako je mali dječak iz malog grada, postao jedan od najboljih veznih igrača svijeta





Ekipa britanskog The Telegrapha je s Miralemom Pjanićem svojedobno razgovarala u trening centru torinskog Juventusa. Pjanić je govorio za Britance o tome kako je “mali dječak iz malog grada, postao jedan od najboljih veznih fudbalera svijeta”.

Pjanić je rođen u Zvorniku, ali je bio prinuđen napustiti svoje rodno mjesto zbog rata u Bosni i Hercegovini. Pjanićev otac Fahrudin je igrao za zvorničku Drinu, a osjetio je tenzije i ponuda od poluprofesionalnog kluba iz Luksemburga bila je karta za bijeg.

Bilo je jasno da je rat pred vratima i moj otac je odlučio da odemo u Luksemburg, koji smatram svojim drugim domom. Rat je sasvim sigurno bio jako loš za čitavu Jugoslaviju, a ljudi u Bosni i Hercegovinu su posebno mnogo propatili. Postoji toliko nepravde. Prvi put sam se vratio 1996. godine i bilo je mnogo ratnih ‘ožiljaka’. Sjećam se da sam vidio američke vojnike koji su tu bili u mirovnoj misiji.

Moja država mi je jako bliska. Uvijek sam živio u inostranstvu, ali se u mojoj porodici uvijek pričao bosanski jezik i čuvala se tradicija. Uvijek je to bilo u meni, uvijek u mom srcu. Kada sam mogao birati između Luksemburga, Francuske i Bosne, odabrao sam Bosnu zato što sam smatrao važnim da pokažem, posebno mladim ljudima, da san može postati java.

Želio sam biti pozitivan primjer i pokazati svim mladim da ako vjerujete u nešto, možete napraviti velike rezultate. Dječak iz malog grada uspio je napraviti velike stvari. To je primjer koji sam želio postaviti. Želim pomoći djeci koja žive u Bosni i Hercegovini, izjavio je Pjanić.



– Kada su moji roditelji otišli iz Tuzle otišli su bez svega. Željeli su osigurati miran i siguran život svojoj djeci. Željeli su da rade i pruže svojoj djeci priliku, da odgoje svoju djecu. I to su i uradili. Moj san je bio da postanem fudbaler. Zavolio sam fudbal toliko i pratio sam oca gdje god je išao i provodio svoje vrijeme igrajući fudbal s prijateljima na igralištu. Međutim moji roditelji su me također naučili vrijednostima, osnovnim životnim načelima i principima i tako su me odgojili. Naravno, bilo je teško dostići ovaj nivo. Moj san je bio da postanem fudbaler i u tome sam uspio. To nije bila samo sreća. To je bila odlučnost, istaknuo je Pjanić.

U Luksemburgu Fahrudin je radio u fabrici svakoga dana, trenirao i igrao fudbal navečer kako bi zaradio novac. Njegova supruga radila je navečer, pa je Miralem vrijeme provodio s ocem na fudbalskim terenima. Fudbal, već u njegovoj krvi, postao je njegov život.

Nije bilo novca kako bi platili dadilju. Moj otac je odlazio na posao u sedam ujutro i dolazio kući u četiri popodne. Majka je odlazila na posao u pet popodne, i radila do deset navečer. Nakon posla otac je odlazio na trening, kako bi zaradio još malo novca, ali i zbog toga što je volio fudbal. Tako sam ja svaki put odlazio s njim.

Provodio sam vrijeme u svlačionici i svi su me znali. Navikao sam na to okruženje i svidjelo mi se. Moj otac je to vidio i brzo sam počeo trenirati. Postajao sam sve bolji i igrao sam sa starijim igračima. Kada sam imao 13 godina vidjeli su nešto posebno u meni i počeo sam igrati za Metz. Bio je to najbolji izbor koji sam napravio. Prvu profesionalnu utakmicu za Metz sam odigrao sa 17 godina i tri mjeseca. Niko nije očekivao, niko nije mislio da sam spreman, a ja sam debitovao pred porodicom i prijateljima. Bilo je to protiv PSG-a, prisjetio se Pjanić.



(FudbalTalent.com/Face)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *