Knjige “Kovači vatrene sreće”, bivšeg Vjesnikovog sportskog urednika Andrije Kačića Karlina, biografska je priča o ostvarenju njemačkoga sna dvojice mladića iz berlinskog radničkog kvarta Wedding, Nike i Roberta Kovača, jedinog bratskog dvojca u 118-godišnjoj prošlosti Bayerna.
Upravo Niko Kovač (44) sjeda na klupu velikog njemačkog kluba, nakon uspjeha koje je postigao trenirajući Eintracht.
Zanimljivo je kako je jedno vrijeme Niko, kao osmogodišnjak, paralelno trenirao nogomet i džudo te dogurao do plavog pojasa, ali se onda ipak u jednom trenutku odlučio posvetiti samo nogometu. U Rapidu je igrao od osme do šesnaeste godine, a tada se dogodilo nešto neočekivano, a opet tipično za dječaka u tinejdžerskim godinama: zasitio se nogometa i želio je prestati igrati. I u tom prelomnom trenutku, kada se mladi Niko prvi put suočio s ozbiljnim životnim izazovom, otac Mato bio je autoritativna figura koja je sina usmjerila:
– Jednostavno mi je došlo da sve napustim. Nisam imao više volje odlaziti na treninge i na utakmice. I tada mi je otac najviše pomogao. Ne, nije me tjerao na treninge, niti me tjerao da se odmah odlučim. Dao mi je vremena, ali me dobro savjetovao. Rekao mi je kako je on zadovoljan i sretan što idem na nogomet, što nisam na ulici. Najbolje što je otac učinio je da me nije silio, niti mi je zapovijedao. Na koncu je meni prepustio odluku, a zapravo mi je pomogao da se predomislim – ispričao je Niko u svojoj biografiji.