Edin Džeko (32), danas je poznat u cijelom svijetu, a napadač Rome i «bh. dijamant» nastavlja tresti mreže na radost ljubitelja fudbala.
Karijeru je započeo u sarajevskom «Željezničaru», pa preko Češke došao do njemačkog Wolfsburga i titule prvaka Bundeslige, nakon čega je uslijedio za njemački fudbal rekordni transfer u «Manchester City». Iz redova «Građana» došao je u rimsku «Vučicu», koju je prošle godine skoro doveo do finala Lige šampiona…
Kao djetetu, ko je bio tvoj fudbalski uzor?
– Dok sam odrastao to je bio Andrij Ševčenko. U to sam vrijeme puno pratio Serie A koja je tada bila najbolja liga na svijetu. Sjećam se njegovih igara za Milan, ali i kijevski Dinamo. Sjećam se njegova tri gola protiv Barcelone na Nou Campu – tada sam ga prvi put gledao.
Da li si se u mladosti bavio još nekim sportom?
– Igrao sam košarku u školi, za školsku ekipu. Trenirao sam i atletiku, trčanje na 1.000 metara i slične discipline, ali fudbal je uvijek bio sport broj jedan za mene. Uvijek sam se želio baviti fudbalom, iako kada se sjetim školskih dana, nakon škole sam najčešće igrao košarku. Pratio sam puno NBA, kao i košarkašku reperzentaciju BiH.
Pročitajte i ovo…
PRVI TRENER EDINA DŽEKE otkrio kako je “bh. dijamant” stasao u igrača svjetske klase!
Kada si počeo igrati fudbal, koju si poziciju igrao?
– Započeo sam kao broj sedam – desno krilo. Ali kako sam uvijek zabijao golove bilo je čudno da igram na krilu i odlučili su se da me stave u napad gdje sam postigao još puno golova. Počeo sam sa 10 godina igrati u FK Željezničar u koji me nakon završetka rata odveo otac.
Edin Džeko započeo je karijeru u “Želji”
Koje se prve profesionalne utakmice sjećaš?
– Ne mogu se sjetiti baš svoje prve utakmice za klub. Mislim da je bilo negdje u gostima. Izgubili smo sa 1:2. Trener me ubacio u posljednjih deset minuta igre i rekao mi da zabijem dva gola. Nažalost nisam i izgubili smo utakmicu.
Ko je osoba koja je najviše utjecala na tvoju karijeru?
– To su moji roditelji. Počeo sam igrati sa 10 godina starosti i možda je to prekasno kada gledate danas da djeca počinju igrati fudbal već sa pet ili šest godina. Ipak, vrijeme poslije rata bilo je teško za mene i moju porodicu. Ipak, moji roditelji su me odveli u klub da počnem trenirati i od tada su uvijek bili uz mene – i u dobru i u zlu. Njima moram biti najzahvalniji za sve što sam napravio.
