Ignacio Martin (rođen 1993. godine), kao talentovani 15-godišnjak bio je selektovan da sa Tenerifa dođe u La Fábricu, nogometnu akademiju Reala iz Madrida. U njegovoj klasi bili su Lucas Vázquez, Alvaro Morata, Denis Čerišev, Dani Carvajal, Jese Rodriguez, Diego Llorente, Enrique Castaño Cervera…
Martin nije uspio zaigrati za Los Blancose, niti napraviti značajnu fudbalsku karijeru. Vice je prije par godina objavio njegovu ispovijest o danima provedenim u “Fabrici”. Pročitajte!
– Svakog jutra u osam, saigrači i ja bismo uletjeli u kupatilo naoružani gelom i peglom za kosu. Mlađi dječaci bi se borili sa starijima za mjesto pred ogledalom. Nije da nam nije značila klupska hijerarhija, ali dotjerivanje nam je značilo više.
Nikad neću zaboraviti miris koji bi me preplavio kad god bih ušao u svlačionicu «Fabrike» (fudbalske škole Real Madrida): spržena kosa i jutarnje sra*e, uz regeton koji tutnji sa nečijeg radija. Kao djeca, trudili smo se da oponašamo svoje metroseksualne idole u nadi da će nas to približiti njihovom uspjehu. Neki od nas već su zarađivali više od svojih roditelja, a svima nam je cilj bio gotovo nedostižan. Učestvovati u Realovom programu za razvoj mladih fudbalera bila je čast, naravno, ali takođe je bilo i jedno od najtežih iskustava kroz koje sam u životu prošao.
Prethodno sam živio sa roditeljima na Tenerifi i igrao za lokalni klub, U.D. Orotava. Jednog dana me je skaut pozvao na turnir za klince u organizaciji Milana, koji je imao podružnicu u Avili u Španiji. Odigrao sam turnir za njih, a tu su me primijetili ljudi iz Reala. Nedugo potom sjeli su za sto sa mnom i mojim roditeljima da bi mi ponudili ugovor.
SVE PLAĆENO. Sve tokom sezone 2008/09 bilo bi mi plaćeno: letovi od Tenerife do Madrida, selidba, školske takse, smještaj, plus mjesečni džeparac od 200 EUR. Potpisao sam. Kao petnaestogodišnji dječak, trebalo je da budem član jedne od najboljih fudbalskih akademija u Španiji i na svijetu. Budućnost nije mogla da bude svjetlija.
Živio sam na akademiji, daleko od roditelja, dok su neki živjeli u centru Madrida sa porodicom. Klub je pojedine igrače toliko želio da potpiše da su bili spremni da pokriju troškove preseljenja ne samo za njih, već i za njihove roditelje. Iste klince su već uočili ozbiljni proizvođači sportske opreme i potpisali s njima sponzorske ugovore. Moji drugovi i ja bismo ljubomorno gledali kako oni listaju kataloge svojih sponzora i biraju odjeću i obuću. Sjećam se kako su nam stariji dječaci pričali o jednom igraču koji je vozio svoj prvi Audi još prije nego što je imao vozačku dozvolu.
Autor u crvenim kopačkama; via Real Madrid Television
ISTI RASPORED. Svaki dan na akademiji odvijao se po istom rasporedu. Budili smo se oko osam, doručkovali zajedno – sendviči, sok, neko tijesto i voće. Sat kasnije bili smo u školi; časovi su trajali do pet popodne s pauzom za ručak u dva. Poslije škole smo se vraćali u sobe na užinu, keks i milkšejk bi nas čekali na krevetima. Zatim bismo autobusom odlazili na trening koji bi trajao do deset uveče.
Danas mi se čini da nas nisu dovoljno hranili imajući u vidu fizičke napore – niko nije pazio šta i koliko jedemo. Tokom 45 minuta koliko je trajala vožnja do terena, molio bih da stignem da prije treninga kupim i na brzinu pojedem nešto iz automata. I kad smo imali vremena za jelo, čekala nas je dilema: da li da se najedemo i rizikujemo povraćanje usred treninga, ili da ostanemo gladni i rizikujemo malaksalost usred treninga? Hranom su nas snabdjevali iz obližnjeg restorana. Mnogo puta bismo u spavaonici zajedno čekali da stigne isporuka peciva sa čokoladnim preljevom ili mesa sa roštilja; znali smo da nije zdravo, ali imali smo samo petnaest godina.
Trening je bio izuzetno zahtjevan; svaki netačan pas, prerano utrčavanje, ili loše odrađena vježba garantovali bi javnu grdnju trenera. La Fábrica nas je učila da se takmičimo ne samo protiv drugih timova već i protiv sopstvenih saigrača.
Osim što smo bili gladni tokom ili posle treninga, manjak nadzora uticao je negativno na učinak na terenu. Što se igrač gore hrani, to je više sklon povredama, a i oporavak od svake povrede duže traje zbog poremećaja imunog sistema. Na akademiji su mi liječili povrede mišića, upale tetive, iščašenja zgloba, vodu u koljenu; jedne sezone sam čak pet puta pauzirao zbog povreda. Dijagnoze su se uvijek pokazale kao tačne, ali djeluje mi da im je prioritet bio da nas što prije vrate na teren – liječili su posljedice, uzroci ih nisu zanimali.
Pročitajte i ovo:
AKADEMIJA ATLETICO MADRIDA: «Mjesto gdje se rađaju snovi»
Trening je bio izuzetno zahtjevan; svaki netačan pas, prerano utrčavanje, ili loše odrađena vježba garantovali bi javnu grdnju trenera. La Fábrica nas je učila da se takmičimo ne samo protiv drugih timova već i protiv sopstvenih saigrača.
Svaka spavaonica imala je 15 soba sa po tri kreveta. Ego, testosteron, i potisnuta seksualnost činili su zapaljivu atmosferu. Djeca umiju da budu okrutna, i znaju tačno kako da povrede jedna drugu. Bolje da ne pričam šta se desilo kad smo otkrili da se jedan od naših saigrača upišao u krevet, ali lako možete da zamislite.
Dva druga iz susjedne sobe bi redovno zaključavali vrata i tukli se međusobno. Nekad bi pozvali nas ostale kao publiku ili sudije da bismo ih razdvojili ako pretjeraju pa padne krv. To se desilo nekoliko puta tokom mog boravka u akademiji, ali nimalo nije naškodilo njihovom prijateljstvu.
Ja sam pokušao da se izborim protiv pritiska kroz motivacione pjesme – pjevušio bih za svoju dušu dok smo se vozili na trening. Takođe sam govorio sebi da sam čelične volje – da radim upravo ono što želim.
Brat me je pitao zašto sam toliko dugo ostao na akademiji ako mi je bilo tako teško. Istini za volju, kad sam napustio Tenerife i preselio se u Madrid, cijelo me je ostrvo podržalo i zavidjelo mi. Nisam htio da razočaram porodicu, posebno oca, i priznam im da sam se užasno loše osjećao u Fabrici.
Kao dječak, nisam bio vaspitan da prihvatam i iznosim svoja osjećanja. Imao sam veliku priliku na akademiji, djelovalo mi je da bi svaka pritužba bila nezahvalna.
SLABO OBRAZOVANJE. Iz današnje perspektive, najviše mi smeta slabo obrazovanje koje nam je pruženo. Poslije škole, išli smo direktno na trening sa kog bismo se vraćali oko deset. Samo između večere i spavanja imali smo vremena da učimo, a to je teško poslije nekoliko sati fizičkih napora, posebno kad imaš 15 godina i niko te ne nadzire. Sutra je već bio novi školski dan, a subotom i nedjeljom su se igrale utakmice.
Povezani sadržaj:
NIKOLA MILENKOVIĆ DAO SAVJET DJECI KOJA TRENIRAJU FUDBAL: Ovo mora biti na 1. mjestu!
Prošlog maja, dok sam gledao polufinale Lige šampiona (Real Madrid-Manchester City) primijetio sam da utakmicu počinje jedan od mojih saigrača sa akademije. Gestikulacija i izrazi lica nisu mu se mnogo promijenili od onih dana. Bilo mi je drago što je jedan tako talentovan momak uspio u životu, ali na terenu se ne vidi da je dva puta za redom ponavljao razred.
Što su klinci sa moje klase bolje igrali, to su ih manje pritiskali da uče. Njima se to sviđalo jer su uživali u onome što rade, i očekivali da će to raditi do kraja života. Isto važi za mog bivšeg saigrača – i sad ga se sjećam kako na času sjedi u posljednjem redu i ne obraća pažnju ni na šta. Zezali smo ga što mu je rasla brada – nismo imali pojma da je bio dvije godine stariji od nas.
Nekoliko godina kasnije, dok sam studirao u Americi, primijetio sam koliko se drugačije prilazi studentima sa sportskom stipendijom: ako bi nam ocjene bile loše, ne bismo igrali dok ih ne popravimo. Takav pristup razvija drugačije radne navike kod mladih sportista – po mom mišljenu bolje.
Autor u dresu «Plavih koka» Univerziteta Delaver
Sa moje klase, Fabrika je proizvela nekoliko uspješnih igrača: Lukas Vaskez, Alvaro Morata, Denis Čerišev, Dani Karvahal, Hese Rodrigez, Dijego Ljorente, Enrike Kastanjo. Razni drugi takođe žive od fudbala – možda ne blistaju u La Ligi i stranim prvenstvima, ali ipak igraju profesionalno za klubove iz drugog ili trećeg ranga takmičenja. Nameće se pitanje, ako djeca iz fudbalskih škola relativno rijetko izrastu u vrhunske fudbalere, da li je prihvatljivo tolerisati im da ništa ne uče? Njih par koji ostvare uspeh koriste se kao opravdanje aktuelnog pristupa, a šta bude sa svima onima koji ga ne ostvare?
Naravno, ja o tome mogu da pričam samo iz svog ugla. Na kraju sezone, rekli su mi da nisam dovoljno dobar. Osjetio sam olakšanje. Dva dana kasnije, spakovao sam sve što sam imao u stričeva kola i napustio prijestolnicu.
POVRATAK KUĆI. Kod kuće su me toplo dočekali – pritisak da izdržim koji sam osjećao bio je neopravdan. Kad su me pitali da li i dalje navijam za Madrid, rekao sam im da navijam. Ali kako sam nastavio da igram kod kuće, shvatio sam da poslije akademije bitno drugačije gledam na fudbal. Shvatio sam da se ona prava igra koju toliko volim igra samo na ulicama, u društvu prijatelja.
Srećom, preko programa za mlade u Realu uspio sam da dobijem fudbalsku stipendiju na američkom Univerzitetu Delaver. Tu sam diplomirao, magistrirao sam u Holandiji, a uskoro treba da upišem doktorat iz oblasti prava na UCL.
U životu nisam prošao kroz nešto teže od treniranja fudbala u podmlatku Real Madrida. Možda je to zato što sam tu naučio neke važne lekcije pa sam se kasnije u životu lakše nosio sa izazovima. Pitanje koje se ipak postavlja glasi: da li su to zaista lekcije koje jedan dječak od 15 godina treba da uči? Da li baš u pubertetu čovjeka treba suočiti sa tim da je on samo proizvod na tržištu gdje svako gleda samo sopstveni interes?
(FudbalTalent.com/Vice)
